“Ako posvetimo dovoljno vremena nekom mjestu, hoćemo li ga više zavoljeti i čuvati?“
U svijetu koji se sve više otuđuje od svog okruženja, kako se možemo nadati suočavanju sa velikim, sistemskim ekološkim krizama ako se prvo ne povežemo sa sopstvenim neposrednim okruženjem i kulturnim nasljeđem?
Tokom svoje umjetničke rezidencije u Baru, umjetnica Bea Kovács istraživala je ovo važno pitanje kroz site-responsive performans na Barskom trikonhosu — ostacima ranohrišćanske vizantijske crkve iz VI vijeka.
Ukorijenjen u drevnom konceptu genius loci — duha zaštitnika prostora — njen performans zasnovan na instrukcijama, pozvao je učesnice/ke na zajedničko usporavanje i praksu dubokog, radikalnog zapažanja. Kakve je ožiljke vrijeme ostavilo na ovom drevnom kamenju, a kakav smo teret mi spremni da ostavimo za nama?
Učesnice/i su se obraćali drevnim graditeljkama/ima, oslobađale se neizrečenih tereta uz ruševine, primjećivale savremeni otpad pod nogama, i slale želju kroz vrijeme onima koji budu sjedjeli na tom istom mjestu za 500 godina.
U toj tišini, jasnije se ukazao mozaik živog i neživog, prošlosti i sadašnjosti — prostor u kom su se mogle čuti ptice, ljudi, automobili, vjetar, ali i sopstvene misli, osjećanja i želje, otkrivajući duboku povezanost svega što nas okružuje u jednu jedinstvenu cjelinu.