Serija “Ekofeminizam i umjetnost” Ana Mendieta

Ana Mendieta bila je Kubansko-Američka umjetnica koja je sa 12 godina emigrirala sa Kube, nešto što je duboko uticalo na njen život i osjećaj pripadništva.

Najpoznatija je po svojoj seriji Silueta, gdje je u periodu od 1973. do 1980. kreirala 200 radova poznatih kao “earth-body” – niz performansa izvedenih u Meksiku i Ajovi tokom kojih je svoje tijelo, u sinergiji sa svojim okruženjem i elementima, koristila kao svojevrsni kalup za “žive” skulpture koje je potom fotografisala.

Performansi/skulpture rađeni su na otvorenom, tako da je njihova postojanost u potpunosti prepuštena ritmu elemenata i volji vremena, čime nas umjetnica poziva u svoj svijet povjerenja u prirodno okruženje, ukazujući na inherentnu potrebu da se sopstveno biće posmatra kao sastavni dio planete i cjelokupnog ekosistema, usput ne zaobilazeći ni svojevrsni memento mori koji se provlači kao impetus kroz cjelokupnu seriju, ali ne kao strah već kao prepuštanje samom životu.

Njena izjava: ”Moja umjetnost je način kroz koji ponovo ustanovljujem svoju povezanost sa univerzumom” dosta govori o njenom (stvaralačkom) duhu koji je bio nesputan u potrebi da se vraća na izvor – smisla i značenja, ali i istraživanja mogućnosti za drugačije postojanje. Upisujući svoje tijelo u vječnost elemenata, istovremeno ispitujući poroznost, prolaznost i izvijesnost nestajanja (otisak tijela u pijesku neminovno biva ispran okeanom, od zapaljenih skulptura ostaje samo pepeo, itd.) umjetnica se prepušta eroziji vremena i time paradoksalno vraća moć i smisao meta-materijalnom sopstvu – onom koje nije zarobljeno u binarnom, zapadnom, određenom, pa čak ni puko humanističkom.

Da li je biti žena isto što i biti tijelo? Šta se nalazi u prostoru između žene i ženskog tijela? Da li je žensko tijelo oduvijek samo trag nečeg suštinski vječnog iako materijalno krhkog?

Serija Silueta je lični ritual kom nam Mendieta odlukom fotografskog bilježenja dozvoljava da prisustvujemo, brižljivo postavljajući granicu između sebe kao žene, umjetnice, tijela, imigrantkinje, i nas kao publike, osiguravajući svetost prostora unutar kog izvodi obred preispitivanja postojanosti sopstva, dozvoljavajući sebi život kroz simboličke mikro smrti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *